Pariz
kao nadahnuće za pisanje - to zvuči barem malo pretenciozno, jer ta vrsta
inspiracije "mučila" je mnoge, pa i hrvatske pisce. No, četvrta
prozna knjiga Damira Karakaša "Sjajno mjesto za nesreću", premda jest na neki
način i roman o Parizu, nema veze s pretencioznošću. Ovaj je roman
najkompleksnije je i najdorađenije što je Karakaš do sada napisao…
…"Sjajno
mjesto za nesreću" u sebi sadrži zametke raznih žanrova - od vrlo široko
shvaćene putopisne proze, preko ljubavnih dionica, do onih koje se tiču
živopisnih junakovih cimera koji osim uvođenja poprilično naturalističkih
prikaza zaokreću fabulu prema prikazu onih oblika preživljavanja koji se
odvijaju s druge strane zakona.
Karakaševa proza oštar je i kritičan prikaz Pariza, Evrope očima
"drugih", imigranata koji znaju kakvi su zaista tamošnji zakoni i
zatvori.
…Ovo
je roman koji se čita s guštom, ali i nekim mučnim osjećajem jer glavni je
junak jedan od rijetkih likova koji je uopće imao alternativu.
Jagna Pogačnik
Ovo je
roman o novoj Evropi i starim odnosima moći, roman s dna Evropske unije gdje se
imigrantski puk snalazi kako zna: neki na crno rade za dvojicu, neki razmatraju
druge još manje legalne opcije... Karakaš je opet napisao moćnu knjigu, čitku i
dinamičnu, sočnu i na svoj način emotivnu.
Robert Perišić
U novom djelu Karakaš je zadržao sve znane osobine svog
osebujnog proznog rukopisa bez pandana među suvremenim hrvatskim autorima:
silnu književnu energiju i bujni vitalizam ekspresivne kratke rečenice
oslobođene svih ukrasa stoga još djelotvornije, ubojitije, te karakterističan
otkvačen, opor i mahom mračan, naturalistički pogled na zbilju.
Mirjana Jurišić
